Možda ste oduvijek mislili da ova dva pojma znače istu stvar. Ili možda znate da se razlikuju, ali niste sigurni šta svaki od njih znači.
Dakle, šta svaki od njih zapravo znači?
Ukratko, kvalitet za hranu znači da je materijal prikladan za direktan kontakt s hranom.
A bezbedno za hranu znači da su materijal i gotov proizvod za hranu pogodni za svoju predviđenu upotrebu i da neće predstavljati opasnost po bezbednost hrane.
Ključna razlika ovdje je u pogledu materijala i gotovih proizvoda.
Kvaliteta hrane se obično odnosi na materijal i u suštini navodi da materijal ne sadrži nikakve toksine ili opasne tvari. Da bi se nešto smatralo kvalitetom za hranu, materijal mora biti u stanju da se efikasno očisti i da ne dozvoli stranim česticama da nađu svoj put u hranu. Općenito, površina treba biti glatka i bez ikakvih nedostataka kao što su pukotine, izbočine ili pukotine, gdje bi bakterije mogle rasti.
Kada se ovaj materijal koristi za kreiranje proizvoda, situacija se neznatno mijenja i tu dolazi na red bezbjedan za hranu. Za proizvod se kaže da je bezbjedan za hranu kada je proglašen sigurnim za upotrebu u specifične svrhe za koje je dizajniran. Ovo uključuje razmatranja kao što su temperatura na kojoj će se koristiti, sposobnost čišćenja proizvoda i koliko dugo će biti u kontaktu s hranom.
Iako su veliki dijelovi australskog tržišta za preradu hrane sada automatizirani, još uvijek neizbježno postoje područja u kojima je kontakt s hranom neophodan. Iako o tome obično razmišljamo u smislu rukavica, postoje mnogi drugi materijali koji također dolaze u kontakt s hranom. Kako i zašto su neki proizvodi prikladni, a drugi ne?
Higijena i kvalitet su dva najveća prioriteta. Stoga je ključno procijeniti koji materijali dolaze u kontakt s hranom u svakom trenutku.
Neki od poznatijih materijala uključuju plastiku, metal, gumu i tekstil. Neki materijali kao što je staklo danas se rijetko nalaze u područjima proizvodnje hrane. Staklo se često smatra previše opasnim da bi se puštalo u proizvodne prostore, jer njegova krhkost povećava mogućnost da razbije i zagadi hranu oštrim krhotinama. Ovo je očigledno neprihvatljivo, a mnogi objekti za hranu su bez stakla.
Tekstil, kao što su pamučne rukavice, mrežice za kosu i maramice, općenito je prikladan za hranu. Obično se izrađuju od mješavine prirodnih vlakana i plastike. Prirodna vlakna, prvenstveno pamuk, osiguravaju upijanje, prozračnost i udobnost ako se nose. Prirodna vlakna općenito ne predstavljaju opasnost za hranu. Postotak plastike u materijalu daje dodatnu čvrstoću, čineći proizvod izdržljivijim. Dok je većina tekstila prikladna za kontakt s hranom, jedina mana je potencijal dlačica. Također, maramice mogu sadržavati hemikalije i klice pokupljene pri površinskom čišćenju, tako da ne smiju doći u kontakt s hranom.
Metal, snažan i izdržljiv materijal sa dodatnom prednošću što je razumno otporan na hemikalije i ekstremno visoke temperature, je još jedan materijal koji se nalazi u svim okruženjima za proizvodnju i preradu hrane. Iako postoji mnogo vrsta metala, uključujući bakar, čelik i željezo, samo je nehrđajući čelik pogodan za kontakt s hranom. Nerđajući čelik je otporan na rđu i nema hemikalije, boje, ukuse ili mirise koji se mogu preneti na hranu, što ga čini savršeno prikladnim. Kao što je gore spomenuto, otpornost na toplinu i čvrstoća, dvije su karakteristike koje razlikuju nehrđajući čelik od plastike. Imajući prednost što je vrlo jednostavan za čišćenje i održavanje, uobičajen je u komercijalnim i domaćim kuhinjama. Međutim, postoje različite vrste nehrđajućeg čelika, pa je za optimalne rezultate važno koristiti nehrđajući čelik za hranu.
Plastika je vrlo česta u prehrambenoj industriji. Međutim, nisu sve vrste prikladne. Plastika je napravljena od mješavine materijala uključujući fosilna goriva kao što su ugalj i prirodni plinovi. Neke od uobičajenih plastičnih materijala za hranu uključuju polipropilen, polietilen visoke i niske gustine i polietilen tereftalat (PET). Smatra se da nemaju opasnosti po zdravlje i da neće prenijeti nikakve kemikalije, mirise ili okuse u hranu. Plastika je cijenjena zbog širokog spektra primjena. Od fleksibilnih strugača ili lopatica do zdjela. Mnoge plastične opcije imaju visoke nivoe otpornosti na toplotu, ali očigledno nisu u stanju da se podudaraju sa onima od metala.
Guma se najčešće koristi u rukavicama. Opet postoji mnogo vrsta gume, najčešći su nitril i vinil u prehrambenoj industriji, dok je to bilo pokriveno u prethodnom blog postu, nitril je daleko najpopularniji sa svojom visokom otpornošću na probijanje, spretnošću i hemijskim i prahom. besplatno. Vinilne rukavice se i dalje koriste jer su jeftinije i dovoljno udobne ako se nose na kratko.
Smatra se da su materijali sigurni za hranu ako prođu rigorozno testiranje kako bi se osiguralo da ni na koji način nisu štetni za hranu. Očigledno, materijali također moraju biti čisti i u dobrom stanju kako bi bili sigurni da budu u kontaktu s hranom. Istraživanja i tehnologija unaprijedili su naše znanje i svijest o tome, i oboje pomažu da se osigura da proizvodi bezbjedni za hranu budu najvišeg kvaliteta sa minimalnim rizikom za potrošače ili bez njega.