Razlika između PVC-a i obične plastike je u tome što plastika sadrži klor, pa oni ne mogu izravno kontaktirati pitku vodu ili hranu.
Drugo, jer je polaritet PVC-a u molekularnom lancu prevelik i plastičnost je loša, često je potrebno dodati više od 40% plastifikatora (plastifikatora) i oni ne mogu izravno kontaktirati pitku vodu ili hranu.
Obična plastika možda se odnosi na LDPE, koji se ljudi mogu izravno koristiti. Mnoga ljudska tijela nemaju previše štete.
PVC, na engleskom skraćeno kao PVC, polimer je polimeriziran monomerom vinil-klorida pod djelovanjem peroksida, azo spoja i drugih inicijatora ili pod djelovanjem svjetla i topline prema mehanizmu reakcije polimerizacije slobodnih radikala. Homopolimer vinil-klorida i kopolimer vinil-hlorida zajedno se nazivaju smolom vinil-hlorida.
PVC je bijeli prah amorfne strukture, s malim stepenom grananja, relativnom gustoćom od oko 1,4, temperaturom stakla 77-90 ℃ i raspadanjem na oko 170 ℃. Ima lošu stabilnost na svjetlost i toplinu. Izloženo sunčevoj svjetlosti duže ili veće od 100 ℃, razgradit će se da bi se stvorio hidrogen klorid, a daljnje autokatalizno raspadanje uzrokovat će uklanjanje boje, a fizička i mehanička svojstva također će brzo pasti. U praktičnoj primjeni potrebno je dodati stabilizatore kako bi se poboljšala stabilnost na toplinu i svjetlost.
Prerada PVC-a jako ovisi o nekim dodacima. Sam prah PVC smole ne može se preraditi u bilo koji proizvod. U mekane proizvode treba dodati stabilizatore, maziva, pomagala za preradu itd., Kao i plastifikatore.
Sama PVC smola i druga plastika opće namjene su teške u procesu sinteze i ne mogu se osloniti na naftne nusproizvode. Dakle, njegov odnos prema lancu naftne industrije nije toliko velik kao ostala plastika za opću upotrebu.
PVC materijal je važniji kod ponovne upotrebe građevinskih materijala, jer ima očiglednu prednost, to jest u procesu uporabe na otvorenom, zbog različitog mehanizma raspadanja, njegova fizička svojstva opadaju u relativno maloj mjeri, a cijena je relativno niska .